Početkom ove godine izvijestili smo vas o našem izboru pet zaposlenika koji su u protekloj godini bili perjanice temeljnih vrijednosti koje oblikuju našu organizacijsku kulturu. Proteklih mjesec, dva potrudili smo se porazgovarati sa svakim od njih kako biste ih bolje upoznali i doznali zašto smo baš njih izabrali za svoje predstavnike. Među njima je kolega Vedran Padovan, kojeg smo izabrali za ambasadora vrijednosti “Odnos s korisnicima”.

Način na koji Vedran priča o svom poslu je uistinu zarazan. Iz njega pršti autentična ljubav i zanos. Izgara za svoje korisnike jer zna da je sve to dio puno veće priče. Veće od njega, veće od svih nas. Vedran je zaposlen u Odjelu komunalnih projekata gdje, kako sam kaže, svakodnevno sudjeluje u „programiranju države“. Iako nije on taj koji piše kod, zna Vedran koliki je doseg našeg koda, a svoju ulogu shvaća zaista ozbiljno. Implementator nove Uredbe o uredskom poslovanju, vrhunski predavač, veliki stručnjak, a još veći čovjek – sve je to, a i još puno više od toga.

Koliko si dugo u LC-u?

To je zanimljiva priča. U LC-u sam dvije i pol godine, a točno toliko mi i sin ima godina jer se rodio pet dana nakon što sam se zaposlio. Rujan 2020. bio je pun pozitivnih promjena.

Kako to da si odlučio doći u LC?

Oduvijek sam znao da se želim baviti sustavima ove države. Na prethodnom radnom mjestu u JLPRS-u sam radio 11 godina, ali sam, unatoč ljubavi prema poslu, imao ograničen doseg. Osjećao sam da imam znanja, volje i želje za više od toga, htio sam raditi na razini cijele države. U LC-u mi se to ostvarilo jer sam sada dio sustava koji ima utjecaj na sve nas.

Sjećaš li se svog prvog radnog dana?

Naravno, pripremao sam se za Panoramu. Upravi se svidio način na koji predajem, tako da sam vrlo brzo počeo držati edukacije, seminare i predavanja. Volim predavati, stvarno uživam u tome. Predavati na Panorami uvijek je odličan osjećaj, a na zadnjoj su čak morali proširivati salu zbog velikog interesa.

Što te motivira u svakodnevnom radu?

LC zaista ima ogroman doseg u društvu. Mi zapravo programiramo državu i pomažemo joj da radi brže, efikasnije, zakonitije i točnije. Svaku tipku koju isprogramiramo, nekoliko tisuća ljudi koristi u svakodnevnom radu. Kroz aplikacije koje stvaramo, svako slovo zakona postaje linija koda. Međutim, ne pružamo svojim korisnicima samo alat za rad, nego i znanje. Mi zapravo stvaramo standard rada u JLPRS-u i samim time utječemo na državu u kojoj će živjeti naša djeca, a to je neopisiv izvor motivacije. Osim toga, jedan od velikih motivirajućih faktora na ovom poslu mi je to što konstantno rastem i razvijam se.

Koji ti je najvažniji faktor zadovoljstva na radnom mjestu?

Da to što radim ima smisla. Primjerice, za prijavu sina nisam morao uzimati slobodan dan, nego sam navečer došao doma, stavio dijete spavati, upalio sa ženom laptop i prijavio sina putem interneta. Takav, jednostavan postupak uštedi ogromnu količinu novaca državi. Nekoliko stotina tisuća radnih dana se uštedi na godišnjoj razini jer svi ti roditelji ne moraju trošiti slobodne dane da hodaju po gradskoj upravi, a taj isti novac onda se može iskoristiti za korisnije svrhe, npr. gradnju dječjih igrališta. To je moj pokretač i energija za ovu cijelu priču – osjećaj smisla, a biti dio toga mi je ogromna čast i zadovoljstvo. Ne mogu uopće opisati kolika je blagodat raditi posao koji ima smisla.

S kakvim izazovima se susrećeš u radu?

Težina je u činjenici da je država jako kompleksan sustav i kao takav treba doći do programera. Programeri onda nemaju nimalo lagan zadatak – ideje, maštu i jednoroge koje mi pravnici stavimo na papir, pretvoriti u smislenu cjelinu jedinica i nula koji ne poznaju sivu zonu. Uvijek govorim našim korisnicima: „Da bi vama nešto radilo na klik, netko je barem dva milijuna klikova morao napraviti u pozadini.“ Osim toga, kvalitetna korisnička podrška ipak zahtijeva veliku količinu energije i truda.

Uspio si se jako povezati s našim korisnicima. Koji je ključ uspjeha?

Od početka sam težio tome da dosegnem visoku razinu povezanosti, poštovanja i povjerenja od korisnika, iako sam svjestan da je za to potrebno jako puno znanja. Bez obzira na situaciju, pokušam se uvijek staviti u njihove cipele. To je ključ uspjeha i kvalitetne korisničke podrške – da ti bude autentično stalo, jer korisnici to osjete.

Koji je pokretač tvog razvoja?

Što više razumijem korisnika te što više učim, to više rastem i bolji sam predavač. Kada tome dodaš odličnu timsku suradnju koja podrazumijeva da se sve što sam ja naučio prožima s onime što su naučile kolege, onda dobiješ akceleriranu priču napretka koja jako motivira.

Misliš li da je uloga ambasadora više dio tebe ili dio tvoje radne pozicije?

Ovu poziciju shvaćam osobno, pogotovo jer je došla od strane kolega. Nadam se da mrvicu svog entuzijazma uspijevam prenijeti i na kolege. Vjerujem da je programerima jako teško jer ne vide direktan rezultat svog posla, ali ja ga vidim – vidim zadovoljstvo na licima korisnika.

Što misliš zašto si baš ti izabran za ambasadora odnosa s korisnicima?

Jer puno pričam (smijeh). Iskreno, ne znam. Mogu reći da sam se nadao nominaciji, ali ju nisam očekivao. U tom kontekstu sam neopisivo sretan jer sam dio ljubavi koju osjećam prema ovom poslu uspio prenijeti na kolege preko korisnika.

Koji je bio tvoj najveći strah kad si bio mali?

Vjerovali ili ne, strah od javnog nastupa. Iako se tako možda ne čini, po prirodi sam povučen.

Nauči molim te sve nas ostale introverte svijeta – kako si došao od toga da si prestravljen javnog nastupa do toga da uživaš u tome?

Dvadeset godina sam svirao saksofon u orkestru. Lijepo je kad nastupaš kao dio veće priče koja ti drži leđa pa nije tako veliki problem ako pogriješiš. Što sam više svirao, to sam bolje svirao. Polako sam dolazio do solo nastupa kroz koje sam dobio osjećaj povjerenja i uspjeha, ali orkestar je uvijek bio tu. Slična stvar je i u LC-u jer imam tim u kojem si svi međusobno čuvamo leđa. Nikad me nije prestalo biti strah, samo sam se naučio igrati sa strahom. Svako predavanje, svaki seminar, svaka edukacija – istovremeno su mi izvor užitka i straha.

Koji je tvoj melem za stres? Kako se opuštaš?

Kad sam na poslu, uistinu sam mu posvećen, ali kad dođem doma uzmem malo gitaru ili kuham sa sinom. To je onda velika sreća – kad iskombiniram osjećaj smisla na poslu i ovakav setting kad dođem doma, to me čini potpunim jer mi daje odgovor zašto to sve radim. To je moj melem za stres.

Na koji način brineš o svojim privatnim „korisnicima“?

Sve što radim volim raditi sa strašću i iskreno uživati. Primjerice, kad sjednem s prijateljima na kavu maknem mobitel jer želim da znaju da imaju moju punu pažnju. Na taj način to postaje odnos s osjećajem, a oni vide da mi je stalo.