Novi Zakon o socijalnoj skrbi (u tekstu dalje NZSS) donesen je krajem 2013. godine[1] a stupio je na snagu 1. siječnja 2014. godine. NZSS zamijenio je istoimeni Zakon iz 2012.[2] U nastavku iznosimo samo neke od njegovih novina koje bi trebale osigurati provedbu reformskih mjera, a koje utječu i na općine, gradove i županije:
uvodi se institut zajamčene minimalne naknade kao novi oblik novčane naknade, objedinjuje dosadašnje 4 novčane naknade[3]; definiran je imovinski cenzus, odnosno imovina u vlasništvu korisnika i članova kućanstva koja je zapreka za ostvarivanje prava na zajamčenu minimalnu naknadu; definiran je i maksimalan iznos zajamčene ove naknade koji ne može prelaziti iznos minimalne bruto plaće u RH;
potiče se aktivacija nezaposlenih radno sposobnih korisnika socijalne pomoći (pravo na zajamčenu minimalnu naknadu priznaje se najduže do 2 godine, pravo na minimalnu naknadu nema osoba koja nije evidentirana kao nezaposlena ili ako je u razdoblju od 6 mjeseci prije pokretanja postupka odbila ponuđeno zaposlenje, odnosno ako ima prilike makar privremenim, sezonskim, povremenim i sličnim poslovima ostvariti sredstva za podmirenje osnovnih životnih potreba ili ostvariti drugi prihod;
- uvodi se informatizacija sustava socijalne skrbi i umrežavanje s drugim sustavima preko sustava OIB-a korisnika radi razmjene podataka o korisnicima, njihovoj imovini i prihodu, radi smanjenja administrativnih troškova, pojednostavljivanja samog postupka priznavanja i ostvarivanja prava i ostvarivanja uvjeta za uspostavu tzv. ureda sve na jednom mjestu (One stop shop). Naime Jedinstveni novčani centar preuzeo bi (administrativno i upravno) kontrolu nad svim novčanim davanjima koja se trenutno nalaze u nadležnosti centara za socijalnu skrb, Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, te ureda državne uprave u županijama;
- uvode se određeni instituti i modaliteti radi osiguravanja naplate isplaćenih sredstava odnosno naplate štete, povratu sredstava od korisnika koji je na temelju neistinitih ili netočnih podataka, ostvario primanje na koje nije imao pravo i sl.;
- uvodi se transparentan i pravedan način ugovaranja socijalnih usluga temeljem jedinstvene metodologije za izračun cijene usluge koja će biti definirana provedbenim propisom prema stupnju usklađenosti sa smjernicama za pružanje usluga u mreži i standardima kvalitete izvaninstitucijskih usluga socijalne skrbi i uspostavu jedinstvenog registra korisnika socijalnih usluga i novčanih pomoći.
Posebno značajni su sljedeći članci NZSS: Članak 5. – koji utvrđuje obvezu svakoga da se brine za zadovoljavanje svojih životnih potreba i životnih potreba osoba koje je po zakonu ili po drugoj pravnoj osnovi dužan uzdržavati te obvezu da je svojim radom, prihodom i imovinom dužan pridonositi sprječavanju, otklanjanju ili ublažavanju vlastite socijalne ugroženosti, kao i socijalne ugroženosti članova svoje obitelji, posebice djece i drugih članova obitelji koji se ne mogu brinuti o sebi. Članak 6. koji utvrđuje subjekte koji obavljaju djelatnost socijalne skrbi to su ustanove socijalne skrbi, JLPRS, udruge, vjerske zajednice, druge pravne osobe, obrtnici i druge fizičke osobe koje obavljaju djelatnost socijalne skrbi, pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom, posebnim zakonima i provedbenim propisima. Članak 25. koji utvrđuje prava u sustavu socijalne skrbi a koji se djelomično razlikuje po nazivima i uvjetima te ograničenjima u odnosu na Zakon iz 2012.godine[4]. Prava u sustavu jesu: zajamčena minimalna naknada, naknada za troškove stanovanja, pravo na troškove ogrjeva, naknada za osobne potrebe korisnika smještaja, jednokratne naknade, naknade u vezi s obrazovanjem, osobna invalidnina, doplatak za pomoć i njegu, status roditelja njegovatelja ili status njegovatelja, naknada do zaposlenja te socijalne usluge.
Proizlazi da je najznačajnija novina uvođenje zajamčene minimalne naknade i brisanje prava na potpore za obrazovanje.Članci 115 -122. koji reguliraju financiranje djelatnosti socijalne skrbi formulirani su gotovo istovjetno kao u Zakonu iz 2012. Posebno ističemo st.3. članka 121. kojim je propisano da su općine, gradovi i županije u kriznim situacijama kada obitelj s maloljetnom djecom ostane bez svog doma i nije u mogućnosti sama osigurati smještaj dužne njima osigurati privremeni smještaj u socijalnom stanu ili na drugi način, kako bi se spriječilo odvajanje djece od odraslih članova obitelji.
Iako je Zakon stupio na snagu 1. siječnja 2014. godine, u prijelaznim i završnim odredbama Zakona osigurano je da:Korisnik novčanih naknada, potpora i usluga priznatih dosadašnjim Zakonom o socijalnoj skrbi ostvaruje priznata prava još 6 mjeseci tj. dok centar za socijalnu skrb, odnosno drugo nadležno tijelo rješenjem ne utvrdi ispunjava li korisnik uvjete za ostvarivanje prava po Novom Zakonu;
još 6 mjeseci primjenjuje se osnovica za izračun iznosa zajamčene minimalne naknade za 2014. od 800,00 kuna, a za izračun drugih prava iznosi 500,00 kuna.Prilikom predlaganja novoga zakona bilo je istaknuto da za njegovu provedbu nije potrebno osigurati dodatna financijska sredstva iz državnog niti iz proračuna općina, gradova i županija. Naime institutom zajamčene minimalne naknade koja se vezuje uz imovinski i dohodovni cenzus i informatizacijom sustava te umrežavanjem s drugim sustavima (povezivanjem i kontrolom podataka korisnika, imovine i prihoda) očekuje se smanjenje administrativnih troškova.
Treba napomenuti da su Zakon iz 2012. i Novi zakon doneseni nakon više desetljeća promišljanja struke i prethodnih vlada o neophodnosti provedbi reforme u socijalnoj politici i sustavu socijalne zaštite[5], a napose u sustavu socijalne skrbi kojim je obuhvaćen veliki broj korisnika usluga i pomoći[6] i za koji se izdvajaju značajna materijalna sredstva ne samo iz državnog proračuna[7] već i iz proračuna općina, gradova i županija. Naime, istraživanja i analize sustava koje su provodili strani i domaći stručnjaci i informacije s lokalnih razina ukazivali su na to da u sustav treba uvesti reda i omogućiti transparentnost, ravnopravnost, jedinstvene kriterije za ostvarivanje socijalnih pomoći i usluga, ali i uspostavu jedinstvenog registra korisnika socijalnih usluga i novčanih pomoći i deinstitualizaciju uz uvođenje novih oblika socijalne skrbi.
Pripremila Maja Lukeš-Petrović, dipl.prav i dipl.politolog
[1] NN br. 157/2013
[2] NN br.33/2012, 46/2013 i 49/2013 vjerodostojno tumačenje čl.120.Zakona
[3] produžene novčane naknade(iz Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti), pomoći za uzdržavanje (iz Zakona o socijalnoj skrbi), te prava na opskrbnine (iz Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji i Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata).
[4] NN br. 33/2012Čl.30.
[5]Sustav socijalne zaštite u Hrvatskoj čine mirovinski i zdravstveni sustav, sustav zaštite od nezaposlenosti, sustav zaštite obitelji i djece, sustav socijalne pomoći i socijalne skrbi te sustav zaštite ratnih stradalnika.
[6] 2012. preko 110.794 korisnika pomoći za uzdržavanje, a od toga 49.256 radno sposobnih nezaposlenih korisnika pomoći za uzdržavanje.
[7]Rashodi za socijalne naknade najveća su stavka ukupnih rashoda državnog proračuna-obrazloženje konačnog prijedloga Zakona.
