Nedavno je u LC-u obilježen jedan poseban jubilej – Mario Erceg, voditelj ureda razvojnih projekata navršio je punih 25 godina! Ali staža u LC-u. Gotovo da je, po stažu, vršnjak tvrtke jer LC će ove godine navršiti 28. Dakle, možemo reći da je ovdje od samog početka. Bio je to povod za jedan zanimljiv razgovor s čovjekom koji tvrtku „zna u dušu“. Pročitajte što nam je rekao osvrnuvši se na svoje iskustvo i karijeru u LC-u.
- U LC-u si počeo raditi prije točno 25 godina. A LC-u je ove godine 28. Skoro pa ste vršnjaci. Stigao si u Zagreb i u LC 1995. netom nakon rata. Danas nam je teško i zamisliti kako je tada bilo (mada nije bilo baš tako davno). Hrvatska je bila mlada nova država i trebalo joj je sve, a LC je bio trogodišnjak. Podijeli s nama svoja sjećanja na te dane.
Mario: Nije to bilo nakon nego tijekom rata 🙂 Počeo sam raditi na probni rok negdje u 11. mjesecu 1994. a za stalno od 1.1.1995. , a od 9.9. do 15.12.1995. sam bio mobiliziran u vojsku, imao sam tromjesečno plaćeno kampiranje na obali Une u organizaciji General-toursa 🙂 Ne zezam se, ime te turističke agencije je pisalo na autobusu koji me je vozio na front. E, da mi je tad bio mobitel s fotoaparatom … 🙂
Kako je tada bilo u našoj friško osamostaljenoj državi? Teško mi je razdvojiti objektivnu situaciju od mog osobnog osjećaja sreće što mi više ne fijuču geleri oko ušiju, ali mogu pokušati dočarati mlađim kolegama da je to bilo vrijeme bez mobilnih telefona, bez interneta, e-maila, manuala, tutoriala i foruma dostupnih na klik mišem (jedva da je bilo i miševa :)). To je bilo vrijeme u kojem je PC doista bio PC (Personal Computer) i u kojem je umreženost kompjutera još uvijek bila nešto ‘wow’ a ne nešto samo po sebi razumljivo kao sada. Glavni proizvođač mrežnog softvera je bila tvrtka Novell. Operativni sustav na kojem se radilo je bio DOS, ekran je bio podijeljen na matricu 80 x 25 znakova, color monitori su upravo tih godina prestajali biti čudo tehnike, grafike skoro da nije ni bilo, a većina ispisa se radila na matrične pisače gdje je opet ispis jedne stranice ‘Std. German Fanfold’ formata bio organiziran na matricu 72 x 80 znakova ili 72 x 133 znaka ako je to bio ‘komprimirani’ ispis. LC je tada imao, možda 30-tak korisnika, ako i toliko. Glavni programi su nam tada bili Veleprodaja i Maloprodaja, a programi komunale su bili tek u nastajanju. S dolaskom Katice Burian krenuli smo s proračunom, ostalo je sve ušlo u legendu 🙂
- Koliko je tada bilo zaposlenika u LC-u? Koji su bili tvoji prvi zadaci u LC-u, koje je bila tvoja prva funkcija/radno mjesto?
Mario: Ja sam bio četvrti zaposleni. Tada još nije bilo LC-a nego su postojali samo CICOM (Rade) i LIBUSOFT (Libor i kolega Danijel Karpišek koji je u međuvremenu otišao). Kasnije sam saznao da je u ‘backgroundu’ bilo još ljudi, jedna od njih je bila i Katica, ali nas četvorica smo bili ekipa koja je svaki dan dolazila u ured u Bosiljevskoj 45 i radila. Prvo radno mjesto mi je bilo programer, s tim što je biti programer tada značilo biti i instruktor i analitičar i projektant i implementator i sistemaš. Prvi korisnik mi je bio GSKG Zagreb za koje sam radio program za praćenje sufinanciranja radova na zgradama (službena oznaka – CIL0250). Kaže meni g. Mladen Kos, tadašnji direktor financijskog sektora u GSKG: „.. ma ne brini dečko, to će biti slabo korišten program, možda po koja zgrada tu i tamo…“ Što da kažem, u roku od godine dana u bazi je već bilo 35.000 ugovora i svaki mjesec su se štampale uplatnice u vrijednosti od više milijuna kuna. Kako je počelo s tim prvim programom tako se i nastavilo. Intenzivno, konkretno i pod ‘punim gasom’.
- Kad pogledaš unatrag, na što si naročito ponosan u svojoj karijeri u LC-u?
Mario: Ponosan sam na sve! Nešto napraviš svojom glavom i svojim prstima, onda i kolege naprave nešto drugo i onda vidiš da ljudi to što smo zajedno napravili kupuju, plaćaju, koriste… i tako 25 godina bez prekida. Super!
- Rekao si da te često znaju pitati kako je to raditi 25 godina u jednoj firmi? Pa kako je?
Mario: Zar je već prošlo 25 godina? Pa… mogu reći da je… zanimljivo 🙂 Firma sada i firma prije 25 godina nije ista, a pošto sam direktno doprinosio i učestvovao u njenom rastu kroz skoro sve njene godine (osim prve dvije-tri), imam tu privilegiju da razumijem logiku za dosta stvari i pojava koje se događaju u firmi (barem si utvaram da razumijem 🙂 🙂 :)). To je najbolja stvar koju dobiješ kad si dugo negdje u nekoj sredini. S druge strane, kad si tako dugo u nekoj sredini onda si kroz sve te godine naučio svašta raditi, pa onda svašta i radiš. To su isto ‘čari’ dugogodišnjeg iskustva 🙂
Ono što je još karakteristično za ‘mojih’ 25 godina u LC-u je to što to nije bilo 25 godina utapljanja u, štajaznam, nekoj velikoj kompaniji koja postoji već desetljećima i koja je sad npr. bitno manja nego prije 25 – 30 godina, nego je to 25 godina u firmi koja je rasla svo ovo vrijeme i koja je sada jedno 30 puta veća nego kad sam se zaposlio. Doista je gušt (da ne kažem ‘merak’ 🙂 ) biti dijelom sveg tog rasta, ma koliko bilo naporno.
- Kakvi su ti planovi? 😉 Nemoj otkrivati poslovne tajne… misli se na to čime ćeš se nagraditi za ovako lijep jubilej?
Mario: Jooj, imam 17 dana neiskorištenog godišnjeg od prošle godine, nagradit ću se tako da iskoristim te dane. Možda otputujem negdje.
- Kako ti je danas u LC-u? Bi li nešto promijenio?
Mario: Promijenio bi ja svašta, ali pitanje je što se realno može promijeniti. Što se moglo to se i mijenjalo, što se može mijenjat će se i ubuduće. Firma je rasla upravo zato što se mijenjala. Bitno je samo to da se o svim idejama otvoreno raspravlja na za to predviđenim mjestima i da se promjene rade sinkronizirano, da se ne događaju iznenađenja tipa ‘Mi više to tako ne radimo, nismo nikad ni radili :)’
- I poruka iskustva za kraj
Mario: Jedna stara pjesma od Bijelog Dugmeta kaže: ‘Očekuju da kažem, uvijek nešto o suštini, o tome nije rek’o ni Aristotel bog zna šta, pa smo živi, ha, haha’. Mogao bi i ja tako nešto reći. (Kad je ta pjesma bila hit (1976.g.) više od pola današnjeg LC-a nije se bilo ni rodilo 🙂 )
Neću poručiti ništa novo, ni nepoznato, kad kažem da treba razlikovati bitno od nebitnog, ne zamarati se sitnicama, trivijalnostima, kao ni stvarima na koje se ne može utjecati. To zapravo manje-više svi znaju, samo možda u žaru borbe ponekad zaborave, pa se treba podsjetiti svako toliko.