Početkom ove godine birali smo osobe koje najbolje predstavljaju pet temeljnih vrijednosti LC-a i naš kolega Dražen Tarbuk, voditelj tima logistike i nabave izabran je za ambasadora timskog rada.

Dražen je u Libusoftu od samog početka i zasigurno je jedan od najboljih poznavatelja poslovanja tvrtke. Samim tim na njega se oslanjamo – baš za sve. Jer tko zna ako Dražen ne zna. I ne samo da zna nego je i uvijek spreman pomoći. Ako to ne može učiniti osobno, onda nas svakako zna usmjeriti na pravu osobu. Pritom Dražen je jedan od onih koji ne odustaju lako. Uvijek će razmisliti kako bi iznašao rješenje, ako ono već ne postoji. I uvijek je tu.

On će za sebe reći da je njegova titula najboljeg timskog igrača kombinacija karaktera i pozicije na kojoj radi, ali mi ćemo prije svega reći da je razlog za ovakav izbor što je to naš Dražen. Razumijet ćete nas kad pročitate intervju s njim koji donosimo u nastavku.

Koliko si dugo u LC-u?

27 zanimljivih godina.

Što je tvoj posao trenutno, kako bi ga opisao u par rečenica?

Moj posao je „Štefek za sve“. Pardon, „Dražen za sve“ 😊

Službeni naziv je voditelj logistike i nabave, makar smo mi zapravo prvenstveno prodaja hardvera i sistemskog softvera. Također, radimo poslove zaštite na radu, sve što je potrebno kako bi firma funkcionirala: održavanje prostora, manji popravci, nabava svega i svačega, računovodstveni poslovi, unos robe na skladište, poslovi evidencije dugotrajne imovine, odčepljivanje WC-a, curenje vode, provlačenje mreže, održavanje službenih vozila, admin telefonske centrale, ima tu svega…..

Je li se tvoj posao mijenjao unatrag 27 godina i ako je, kako?

Je, ja sam došao na drugo radno mjesto, kao serviser informatičke opreme i dostavljač. S vremenom su se zadaci samo dodavali. Odlasci na teren su mi pomogli da upoznam situaciju. Polako se u to uključila prodaja i tako je karijera krenula u tom smjeru. Prvo sam bio zadužen za korisnike, a kako se opseg posla proširivao, tako sam preuzeo i odgovornost za „firmu u firmi“.

Kako je izgledao tvoj put u LC-u do pozicije ambasadora za timski rad? Što ti je pomoglo?

Moj pristup prema firmi i poslu te moj karakter, vidiš potrebe kolega koje imaju i reagiraš na njih, bez obzira kojem timu pripadaju. Moj zadatak je bio da stvari funkcioniraju, što uključuje suradnju sa svima.

A kako ti je karakter tu pomogao?

A to sam  ja, to je dio mene, tako sam odgajan, usađeno mi je da reagiram kada vidim da negdje treba. A i kultura firme je bila takva da smo bili svi  za sve, ako je nešto trebalo pomoći, uletio si i pomogao. Na kraju krajeva, zajednički cilj je zadovoljan korisnik – a to dalje onda sve drugo povlači sa sobom.

Što za tebe znači timski rad?

Za mene timski rad znači kada imamo svi zajedničku misiju ili isti cilj i kada svi doprinesemo svojem znanjem, umijećem i osobnošću da se cilj ostvari.

Je li ambasador LC-a više dio tvoje radne pozicije ili dio tebe?

Mislim da je kombinacija jednog i drugog. Moje radno mjesto uključuje suradnju sa svima, a mnogi u firmi nemaju to, u uredu su i nemaju potrebe raditi s drugima i izlaziti iz njega, pa samim time teško mogu doći do izražaja.

A kod Deana (op.a. kolega iz ureda) i mene, osim karaktera koji mora biti takav, radno mjesto nas tjera da idemo po katovima i surađujemo sa svima u firmi i rješavamo probleme – dakle svakako kombinacija to dvoje.

A što te motivira da svakim danom budeš još bolji ambasador?

Nađem osobno zadovoljstvo u tome kada mogu nekome pomoći u onome što radim, kada moj posao omogući nekom drugom da i on može završiti svoj posao – znači tu nema nekih posebnih ciljeva i nagrada – osim osobnog zadovoljstva.

Na koji svoj postupak si ponosan, a da ti je bilo teško tako postupiti?

Ako je i bilo nešto teško napraviti, to je duboko potisnuto tamo „negdje“, znaš muški mozak 😊 Bilo je nešto što je bilo lakše napraviti, nešto što je bilo teže, ali moj mindset je takav da kad uđeš u firmu – nema posla koji neću odraditi ili da mislim da nije moj posao. Jednostavno tih osam sati  u firmi sve opcije su otvorene. Ako treba čistiti snijeg na parkingu, čistimo ga. Ako bojamo zid, nema problema, ako treba biti podrška na Panorami na tehnici, i to ćemo 😊

Eto, mogao bih istaknuti gradnju Razvojno-informacijskog centra (RIC-a) kada je trebalo  komunicirati sa svim majstorima i našom Upravom. Kad je taj projekt bio gotov, to mi je bio big deal, bilo je baš izazovno i zahtjevno, ping ponganje između svega. Danas kad prođem kroz RIC, baš sam ponosan što je sve odrađeno onako kako smo mi to zacrtali.

Ili recimo konferencija Panorama. Bio sam na svima – od prve do zadnje. Lijepo je vidjeti kako je „narasla“ s godinama. U početku nas je bilo 60, a sad je stvarno prešla u ogromnu konferenciju.

Sve su to velike stvari s kojima nikada ne znaš kako će završiti, hoće li te tehnika iznevjeriti ili će nešto poći po zlu na što ne možeš utjecati.

‘Ajmo malo u privatne vode. Koji ti je bio najveći strah kad si bio mali?

Hm, ne znam, nisam imao baš klasične dječje strahove. Mislim, nije mi bilo svejedno kad solo ostanem doma pa padne mrak… 😊Imao sam i medicinskih problema s bronhitisom, pa je uvijek bio prisutan strah da ne možeš disati. To me je sprječavalo da na večer divljam pred spavanje. Naučio sam se da to nije baš najpametnije… I naravno, ne smijemo zaboraviti strah od javnog nastupa, u vrtiću na priredbi nisi nikad u prvom redu, negdje se fino sakriješ iza. No, ovo je možda pitanje za mlađu generaciju, koja se još sjeća svog djetinjstva 😊

Daj nam neki tip&trick za preživljavanje u modernom svijetu.

Naučiti filtrirati informacije koje nam dolaze, selektirati što će ti uči uho, a ako već uđe, što ćeš zadržati u glavi, mislim da je to postala neka umjetnost danas. Važno je ne uzimati sve srcu. I da, ponekad to čak i uspijem 😊 Nije sve što se događa usmjereno protiv nas i zbog nas, jednostavno treba shvatiti da smo dio nečeg većeg, jedan kotačić koji je važan, ali nije neophodan, svijet će ići i bez tog kotačića. No, treba imati na umu da uvijek postoje neki naši ljudi kojima smo važni.

I svakako se odmaknuti od tehnologije jer nas čini robovima. Ja jesam gearhead, ali samo to ne donosi sreću. Više se usmjeriti prirodi i sebi, kada je to moguće, naravno, jer često nismo baš potpuni vlasnici svog vremena.

Poželiš li ikada odustati?

Da! Otprilike svako jutro kad se treba dići iz kreveta, hahahaha.

Pa ne znam, ima situacija kad nemaš energije, kad te više stvari bombardira s više strana pa sve postane „overwhelming“, ali treba pronaći smisao zbog čega nešto radiš i ima li to u cjelokupnom životu smisao. Ako radiš nešto, kada govorimo o poslu, a ne donosi ti nikakvu radost, onda to nije dugog vijeka. Život je prekratak da bi ga potrošio na negativne emocije i mržnju. Svjesni smo da moramo raditi, svi smo tu zbog plaće, ne zbog lijepih očiju, ali možemo utjecati da to bude ugodno okruženje.

Ponekad čovjeku stresne situacije zbog posla može olakšati kolega, malo te izresetira – i tu se vraćamo na timski rad. Tim te može vratiti na ispravan kolosijek 😊