Objave

Otvorena komunikacija, brižnost i suosjećajnost, entuzijazam – značajke su to koje njegujemo u međuljudskim odnosima u LC-u i zahvaljujući kojima imamo pozitivnu radnu atmosferu i kvalitetnu suradnju. No, ujedno su to značajke koje, prema mišljenju LC-ovaca, najbolje opisuju našu kolegicu Dijanu Spitzer.

Dijana radi kao viši analitičar u Odjelu analitičkih projekata i u LC-u je više od 18 godina. Počela je kao specijalist za korisničku podršku, a potom je napredovala. Upoznavajući način rada, korisnike, njihove potrebe i naše aplikacije, Dijana je postala vrstan analitičar i dragocjen nam je izvor informacija kod povezivanja potreba korisnika i razvoja aplikacija.

Kako se odvijao njen put u LC-u, zašto su je kolege izabrale za ambasadora vrijednosti “međuljudski odnosi” i tko je Dijana osobno otkrivamo u nastavku.

Više od 18 godina si s nama. Sjećaš li se svog prvog radnog dana u LC-u?

Da, kako ne. Došla sam u trapericama i vesti (smijeh). Meni je to bila najnormalnija „obleka“ za posao. Tada nisam znala da treba biti ipak malo formalnije odjeven jer ponekad imamo i neplanirane posjete korisnicima. Primjerice, kad iznenada morate na neku obuku. Danas kolegama koji dolaze ukažemo na malo formalniji dress code. Ne mora to biti odijelo, ali ipak nešto formalnije kako ne bi došli u podrapanim trapericama. Sjećam se i da su prostori drugačije izgledali. Uz mene su sjedili još jedna kolegica i kolega koji je u međuvremenu otišao u mirovinu. Sjećam se svega.

Kako to da si odlučila doći u LC?

Ja sam prije dolaska bila korisnik LC-ovih usluga i poznavala sam ljude koji su vodili tvrtku. Jednog dana su me pozvali da prijeđem. U tvrtki u kojoj sam u tom trenutku radila bilo nas je troje i situacija mi se činila malo nestabilnom. Ovaj posao mi se činio sigurniji i dao mi je priliku da radim ono što poznajem, samo s druge strane. Vidjela sam da se LC dobro razvija i ide u dobrom smjeru i odlučila sam prijeći. Odluku sam donijela pred Božić, no još sam mjesec dana odradila u staroj firmi kako bih bila korektna prema kolegama.

Kako su izgledali prvi radni dani?

Mentor mi je bila kolegica tada zadužena za maloprodaju i veleprodaju. Jedan dan mi je donijela neke papire i rekla da ću s njima malo vježbati. Na moje traženje da mi pojasni, rekla je da ću vježbati unositi dokumente. Velim ja njoj: ‘Zaveži mi jednu ruku, zatvori mi oči, ja ću ti to na pamet unijeti. Ja već deset godina unosim te tvoje papire“. Ona me gledala u čudu, a onda sam je tražila da mi da konkretan posao.

Tada je kolega, koji je sjedio do mene, preuzeo i pokazao mi što se to događa u pozadini i što trebam raditi, odnosno što je ono što korisnik od mene očekuje. Tu sam počela upoznavati bazu i sučelja aplikacija koja prije nisam vidjela.

Oni su htjeli polako…

Da, pa to tako uvijek ide, u početku polako kako bismo naučili. No, ja baš nisam bila nova u svemu i devet godina sam unosila podatke na kojima sam trebala samo vježbati. Tako da kod mene nije bilo potrebe za vježbanjem. I onda sam polako krenula, preuzela jednu, drugu, treću aplikaciju…dok mi jedan dan nisu došli i rekli da ću održati obuku za korisnika.

I kako je ta prva obuka prošla?

Prvo sam se začudila. No, obuka je prošla super. Uvijek kolegama kažem neka imaju na umu da su oni ti koji imaju znanje. S tom spoznajom lakše se radi i nema problema.

Jesi li imala tremu?

Nisam, više me brinulo da mi se nešto ne sruši, da sustav ne zakaže dok traje školica. Ali nije to nuklearna fizika, već samo edukacija (smijeh).

Što si konkretno radila na početku?

Radila sam u podršci korisnicima. Dok se mi kao podrška nismo oformili,  s korisnicima su kontaktirali programeri. U podršci nas je bilo deset. Bili smo podijeljeni po korisnicima. Primjerice, profitni korisnici su imali određeni set aplikacija i njih sam pokrivala ja, druge kolegice su pokrivale proračunske korisnike koji imaju drugi set aplikacija i tako. Uskakali smo jedni drugima, ali smo imali tu neku grubu podjelu po tipu korisnika. Radili smo tad i testiranja i implementacije. To se kasnije promijenilo.

Kako je bilo raditi te tehničke stvari?

Prije je to bilo jednostavno, nije bilo kao sada servisa i pipkavih poslova. Kasnije se to razgranalo. Bilo je lakše i jednostavnije, jer su i baze bile jednostavnije.

I s bazama si bila upoznata?

Da, rasteš s time. U početku sam morala poznavati bazu kako bih mogla sama odrađivati neke sitne popravke, a ne oslanjati se za sve na programere. Tada nam je kolega, koji je bio i programer, napravio alate da nam olakša te sitne popravke. Nekome poznavanje baze nikad nije trebalo, meni je za moj posao trebalo. Zbog toga mi je i danas lakše raditi. Sve bolje razumijem, od strukture podataka i tablica pa do cjelovite strukture sustava. Imam širinu. Mogu sama popraviti manji problem.

Je li se tvoj posao mijenjao unatrag 20 godina, izuzmemo li ovaj dio u kojem je tvrtka rasla i dobivala nove odjele?

Uvijek sam bila u podršci korisnicima, u većoj ili manjoj mjeri. Prvih godina se nisam micala s telefona, onda dođe do zasićenja pa kreneš dalje, radiš analize, napraviš neku doradu, pomogneš programerima i možeš to raditi jer znaš kako nešto funkcionira. Ali sve se to uvijek vrti oko podrške korisniku. Nikad ni ne bih željela izgubiti kontakt s korisnikom, jer znam što to za njih znači. Nekad sam i sama bila korisnik i znam što znači javiti se nekome na telefon u trenutku kad nešto zapne. Bolje ih razumijem, i njih i program. Korisnici imaju i korisne ideje i treba ih i saslušati jer njihova ideja može biti korisna, kako za njih tako i za nekog drugog. Zbog toga nikad ne bih htjela izgubiti taj doticaj sa stvarnim sektorom, jer kroz taj kontakt rastemo zajedno – mi, korisnici i aplikacije. Uz korisnike vidiš što si dosad napravio, kako se to primjenjuje i koju dobrobit od toga svi imamo.

U kojem trenutku si prešla na poziciju analitičara?

U trenutku kada se razvio Odjel analitičara.

I na što danas kao analitičar trošiš najviše vremena?

Ostala sam i dalje u kontaktu s korisnicima, ali radim i analize i rješavam nedostatke. Da mi se ne sviđa moj posao ne bih ga radila. Imala sam ponuda, međutim nikad nisam otišla.

Što te motivira?

Uvijek sam radila u timu s ljudima s kojima sam voljela raditi. Svaka čast svim drugim vrijednostima u LC-u, ali međuljudski odnosi su najsnažniji. Nisam dosad radila ni u jednom odjelu u kojem nismo svi bili bliski. Poznajemo si i obitelji i družimo se. Nikad mi se još nije dogodilo da ujutro ne želim doći na posao. I to mi se nekako čini najveća vrijednost LC-a. Meni su međuljudski odnosi najvažniji i jako mi je važno da dođem ujutro na posao i da me nitko ne gleda preko nišana, da se dobro osjećam. Ako sam ljuta i ako vičem zbog nečeg da oni razumiju zašto ja to radim i da me podržavaju. Mi se uvijek organiziramo tako da napravimo najbolje što možemo. Da radiš posao koji voliš najviše na svijetu, ali nisi u dobrom okruženju, nećeš ga moći dugo raditi. Meni je važno da se dobro osjećam.

Zašto je OAP najveseliji ured?

Nemam posebno objašnjenje za to. Nekako smo se našli. Meni je stalo do mojih kolega. Nismo tu samo od 8 do 16, mi dijelimo i dobre i loše trenutke, pomažemo jedni drugima. Takvi smo. Trudimo se uklopiti i nove ljude kako bi se dobro osjećali. Ako se čovjek dobro osjeća pri radu i u okruženju u kojem radi, onda i posao dobro funkcionira.

Misliš li da je pozicija ambasadora vrijednosti više dio tebe ili tvoje radne pozicije?

Možda čak više dio mene, jer sam oduvijek nekako rame za plakanje. Teško se otvaram drugima, ali meni se ljudi uvijek otvore. Mislim da se ne možeš na ovoj poziciji pretvarati. Ja sam u poziciji da pomognem i to činim. Smatram da znanje ne treba čuvati, treba ga dijeliti. Ima nešto i u poziciji, ali moraš biti i takva osoba. Ne smije te živcirati kad te kolega tri puta dođe pitati istu stvar. Mene to nikad ne živcira. Uvijek se postavim u njegovu poziciju. Nekome treba više, nekome manje. Vidi li čovjek da mu želiš pomoći, sigurno će to vratiti u nekom trenutku.

Da ne radiš ovo, što bi drugo radila?

Nešto slično, ne bih radila recimo na šalteru u banci, ali bi mi posao bio vezan uz nekakve brojke ili uz korisnike. Nikad nisam patila za velikom karijerom, željela sam da se dobro osjećam. Novac mi nije najvažniji, on jest važan, jer bez njega ne možemo živjeti no nije primaran. Novac nije ono što nas određuje. Primjerice, imamo automobil. Služi nam da nas odveze od točke A do točke B. Hoće li to biti Fiat Panda ili neki Audi, meni je svejedno. I dalje me mora odvesti od točke do točke.

Kad bi morala izabrati samo jednu aplikaciju ili uređaj bez kojeg ne bi mogla, što bi to bilo?

Mislim da bi to bio WhatsApp. To mi je sredstvo komunikacije, što poslovne, grupne, privatne… Posebno kad su kolege u pitanju. Recimo, kad idem na godišnji nemam ni struje ni ničega, ali napunim mobitel i kolege znaju u kojem me trenutku mogu dobiti (smijeh). Mislim da je to korisna aplikacija.

Trik za preživljavanje i snalaženje u modernom svijetu?

Snalažljivost, moraš znati nešto napraviti rukama. Ako ti negdje nešto zapne, recimo u nekom kanalu, moraš pronaći neku špagu ili žicu da to izvučeš. Možda je to moje viđenje odraz dugogodišnjeg života s mojim suprugom, koji će se snaći u bilo čemu. I osmjeh, ne smiješ dopustiti da te pregaze. U modernom svijetu svi trče za karijerama, poslovima i zaborave na sebe, zaborave tko su i što ih veseli. Znači, moraš biti praktičan ali i povremeno stati i pitati se što te veseli.

Što tebe veseli i opušta?

Nigdje ne idem bez knjige. Uz sebe uvijek imam e-book i uvijek mogu čitati. Sadrži 1300 knjiga, valjda. Stalno čitam, čim uđem u tramvaj tražim stolicu da sjednem i čitam. Vozila se tri ili 33 stanice, uvijek čitam… dok čekam tramvaj, dok čekam kod doktora.. to je nekakav moj odmor za mozak. Ono što čitam ovisi o raspoloženju.

Eto odgovora na pitanje što bi bila da ne radiš ovo. Bila bi knjižničarka

(smijeh) Da, vjerojatno. To me veseli i to bi mi bilo zanimanje koje bi me veselilo.

A koja ti je najdraža knjiga?

Nemam je. U nekom trenutku su mi najbolji ruski klasici, u drugom babasti ljubići. Ali volim i dječje, te mogu uvijek čitati… od Malog princa pa na dalje. Primjerice svakih pet do šest godina ponovno pročitam nešto od Zagorke, recimo Gričku vješticu.

Poželiš li ikad odustati?

Ne, ne, ne. Ne razumijem one koji odustaju. Kad ti neki smjer ne odgovara, promijeniš nešto. Uvijek se pojavi neka nova prilika. Ne vidim smisao odustajanja.