Razvoj tehnologije i određene zakonske novosti i promjene, omogućile su razmjenu dokumenata u elektroničkom obliku. Primatelj tako može biti potpuno siguran tko je dokument poslao, te da je dokument ostao nepromijenjen od svog slanja pa sve do primanja.

Među prvima tu su mogućnost iskoristile organizacije koje izdaju račune, te su se tako počeli slati računi potpisani nekom vrstom elektroničkog potpisa. Računi su se slali uglavnom e-mailom, a sam račun je bio u privitku, najčešće kao dokument u .pdf formatu potpisan elektroničkim certifikatima koje je izdavala FINA. Međutim, tako dostavljen račun primatelj je, da bi ga platio, opet trebao ili isprintati pa platiti na klasičan način ili pretipkati podatke u sučelje za plaćanje, čime su se gubile osnovne prednosti elektroničke razmjene podataka – točnost i brzina.

Pojam e-Račun označava viši stupanj te razmjene, stupanj u kojem i na strani izdavatelja i na strani primatelja postoji automatska obrada dokumenta. Izdavatelj i dalje može izdavati račun u standardnom formatu za čitanje, ali suština je u tome da ga izdaje i u formatu pogodnom za strojnu obradu. Tako izdani račun potpisuju se certifikatima i šalje primatelju ne e-mailom nego uspostavljenim informatičkim kanalima između ‘strojeva’ izdavatelja i primatelja. Pošto potencijalnih primatelja ima puno, na tržištu su se pojavili tzv. posrednici – tvrtke koje sklapaju ugovore s bankama i za njihove klijente, građane i pravne osobe, obavljaju transfer računa između izdavatelja i samog primatelja. Program koji na strani primatelja prima i obrađuje račun, može biti ili portal Internet bankarstva na kojem se primljeni e-Računi samo ‘poklikaju’ i plate, ili portal samog posrednika (neki posrednici imaju a neki nemaju svoje portale) na kojima se računi mogu platiti kreditnom karticom.

U Hrvatskoj trenutno postoji više posredničkih tvrtki i više tehničkih standarda za e-Račune što pravi probleme, posebno izdavateljima računa jer o samom primatelju ovisi koji standard treba primijeniti. Drugim riječima ako izdavatelj želi zadovoljiti sve potencijalne primatelje, teoretski mora podržati sve postojeće standarde. Taj problem ne postoji samo u našoj zemlji nego i u drugim članicama EU, a posebno je izražen u području javne nabave. Stoga EU, direktivom 2014/55/EU, pokušava uvesti reda u vidu donošenja norme o elektroničkom izdavanju računa. Dovršetkom tog posla, e-Računi bi postali obvezni u sustavu javne nabave, a spomenuta standardizacija bi sigurno utjecala i na kolanje e-Računa i u drugim oblastima.